Eksperti nisu uspjeli da pronađu bilo kakve dokaze koji upućuju na to da je priča Marine Chapman fantazija, a ona je sada priča prvi put do posljednjeg detalja.
U svojoj knjizi Marina otkriva kako ju je kolonija majmuna naučila kako da preživi kada su je kidnaperi napustili u prašumi nakon otmice koja je pošla naopako.
Imitirala je način ishrane majmuna i njihove krike, a naučila je i da se penje na visoko drveće, mada je spavala u šupljem deblu preko noći. Jednom prilikom joj je majmun koga je zvala Deda, zbog bijelih tačaka na krznu, izliječio jak bol u stomaku tako što ju je odveo do potoka i pokazao joj da treba da pije iz njega dok ne povrati.
Njena priča, koja podsjeća na priču o Tarzanu, počinje 50-ih godina, kada je oteta iz svog doma u Kolumbiji sa samo četiri godine.
U svojim memoarima "Djevojka bez imena" prisjeća se momenta kada se probudila u šumi.
"Na nekoliko koraka od mene stajali su majmuni i gledali me. Ubrzo mi je jedan prišao, a ja sam se uplašila i sklupčala. Jednim pokretom ruke me je gurnuo i prevrnula sam se na zemlju. Očekivala sam da će me napasti, ali se vratio u grupu i nastavili su samo da me posmatraju", priča Marina.
Kaže da je uživala u njihovom društvu i da su joj bili "kao porodica", ali takođe je bilo noći kada je satima plakala zbog usamljenosti.
Kasnije su je pronašli lovci, koji su je prodali u prostituciju prije nego što je završila u Engleskoj, gdje se udala za crkvenog orguljaša.
Sada ima dvoje djece i tri unučeta, i živi sa svojim mužem Džonom u predgrađu Bredforda. Ona misli da je u pedestim godinama života, ali ne može da bude sigurna jer ne zna kada je tačno rođena.
Cio tekst možete vidjeti OVDJE i OVDJE
Post a Comment